Stranica je prilagođena vertikalnom prikazu. Okrenite vaš uređaj.

Galerija Mona Lisa logo

mladen Veža

MLADEN VEŽA

Veža je slikar koji tematski i osjećajno pripada svom podbiokovskom zavičaju, on je svakako značajna ličnost zagrebačkog slikarstva, ali je prije svega slikar Juga.
Grgo Gamulin

Rodio se 7. veljače 1916. u Bristu kao četvrto od trinaestero djece. Od ranoga djetinjstva volio je crtati, rezbariti, s deset godina već je iz maslinove žile izrađivao skulpturice. Kad je u školi nacrtao konja u trku s jahačem divila se cijela škola skupa s učiteljem koji je prepoznao veliki talenat te utjecao da su ga 1928. (nakon što su Mirko Rački, Ljubo Babić i Tomislav Krizman potvrdili njegovu talentiranost) primili u renomiranu Državnu obrtnu školu u Zagrebu. Tada mu je bilo 12 godina.
S nepunih sedamnaest upisuje Umjetničku akademiju u Zagrebu (današnju Akademiju likovnih umjetnosti) gdje studira slikarstvo.
Diplomirao je 1937. u slikarskoj klasi profesora Vladimira Becića, a već slijedeće godine zajedno sa Slavkom Kopačem imao je prvu samostalnu izložbu u centru Zagreba, u renomiranoj zagrebačkoj galeriji, glasovit­om Salonu Ulrich.
Krajem 1938. dvadesetdvogodišnji Veža izlagao je na povijesnoj izložbi hrvatske likovne umjetnosti - Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1878-1938.
1940. oženio se Mirjanom Cvetković, budućom povjesničarkom umjetnosti, a 1949. rodila im se kćer Mirna.
1950. Veža živi u Parizu gdje je stvorio svoj Pariški ciklus koji ga je proslavio i potvrdio. Pariške motive izlaže 1951. u Salonu ULUH-a u Zagrebu.
Nakon Pariza ponovno Brist...a jedan slikarski dan u Bristu opisuje: 
Sjedim u maslinama, među pticama, čekam, uživam. Sunce izlazi iza Biokova, pred nama je Pelješac gdje sunce dolazi sat prije. Sjena se približava k meni, dolje u mjestu još spavaju i ne znaju za tu divotu jutra na moru, u najljepše vrijeme kad su najljepši doživljaji. Čekam samo da mi sunce obasja motiv. Konačno, motiv je obasjan. Grabim kist i paletu - i počinjem!
Od 1953. radi u atelijeru u Barčićevoj 8, profesor je na ALU od 1977. do umirovljenja 1981.
1980. je imao veliku retrospektivnu izložbu u Umjetničkom paviljonu (autor Zdenko Tonković). Također je imao veliku retrospektivu u Domu hrvatskih likovnih umjetnika na Trgu hrvatskih velikana u Zagrebu 1997.
Primio je brojne nagrade, među kojima i nagradu Vladimir Nazor 1994.
Posebno je Vežino značenje na polju ilustracije na kojemu mu nema premca.
Već u poodmaklim godinama i dalje je puno slikao, s velikim zadovoljstvom i radošću kao i u svojoj mladosti i kako je sam rekao: Slikanje mi je kao i hrana i disanje, živim jer dišem i slikam jer živim.
Umro je 18. veljače 2010. godine u Zagrebu.