STIPE NOBILO
VOLIM ZEMLJU, SLIKAM ZEMLJU
Slikam zemlju i izmišljam ljepotu, od onih sam koji misle da umjetnost mora biti lijepa.

Arkadije moga djetinjstva, rad na zemlji, vinograd, maslinik, obitelj… Od zemlje smo živjeli, a i ja sad živim od zemlje. U tom svijetu nema smeća, sve ima svrhu, nema suvišnosti. Otac mi nikad nije vjerovao da ću živjeti od slikarstva, bio je poljoprivrednik, vinogradar, iako se rado družio s Ignjatom Jobom za njegova boravka u Lumbardi 1933. A i ja volim da je svaki moj vrt obrađen. Kako slikam, tako i živim. Na mojim je slikama sve u harmoničnom poretku. Na slici sve mora biti obrađeno, okopano, kao u rajskom vrtu. Ljudske ruke nema nigdje, no ona je prisutna svuda.
Nobilo se rodio prvog dana jeseni 23. rujna 1945., u vrijeme završetka najvažnijeg težačkog posla – trganja grožđa, jematve, kada je južnodalmatinsko ljeto na tihom vrhuncu, boje prirode žestoke, a smiraj koji neminovno dolazi tek slutimo. Sklonost risanju pokazuje rano i razvija tijekom cijele osnovne škole. Gimnaziju pohađa u Korčuli, no kako put do sebe sama nikad nije sasvim ravan Stipe Nobilo je krenuo prema svojoj slikarskoj sudbini pomalo zaobilaznim smjerom, upisavši najprije splitsku Pedagošku akademiju na kojoj je likovna komponenta bila tek jedan od predmeta.
Već u tom razdoblju prepoznaje boju kao najprivlačnije izražajno sredstvo te naglašava poticajnost novog, akademskog i urbanog okružja.
No, nakon diplome i stjecanja nastavničkog zvanja, zov usavršavanja i afirmiranja u umjetnosti bio je snažniji.
1967. postao je student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Profesori koje je imao prilike upoznati obilježili su hrvatsku likovnu umjetnost između dva rata – Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Omer Mujadžić, Vjekoslav Parać, Marino Tartaglia, Ivo Režek, te docent Ferdinand Kulmer, Dalibor Parać i Šime Perić, kod kojega je 1971. diplomirao.
Nakon prve samostalne izložbe 1976. u Zagrebu uslijedile su izložbe koje je publika pratila sa zanimanjem i usprkos dominaciji apstrakcije Nobilov izričaj bio je autentično koloristično figurativan. Nobilov uzor bili su koloristi, ponajviše Ivo Dulčić kojega je doživio poput vulkana, erupcije životne i umjetničke snage.
Stipe Nobilo živi u Lumbardi, na otoku Korčuli, sasvim okružen prirodom, šumom valova, ptičjim pjevom, sve to utječe na čovjeka, njegovo raspoloženje što se kasnije otvori na platnu.

Sani Sardelić