ZLATKO PRICA

Rodio se 26. lipnja 1916. u jednom od najljepših mađarskih gradića, Pečuhu, gdje je završio prvi razred. 
Sa šest godina seli s obitelji u Zagreb, odnosno Samobor gdje Zlatko završava osnovnu školu i gimnaziju. Lijepo mu je bilo u Pečuhu i taj rastanak teško mu je pao.
Za studij na Umjetničkoj akademiji priprema se u atelijeru Krste Hegedušića i njegovog tasta Kipara Roberta Frangeša Mihanovića.
1937. upisuje Akademiju u Zagrebu (profesori O. Mujadžić i Lj. Babić) koju završava 1940.
Ubrzo zatim imao je i prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu.
U vihoru rata radi crteže kojima prikazuje dramu logorskog života, a 1944. zajedno s Edom Murtićem ilustrira poemu Jama Ivana Gorana Kovačića. 
Puno putuje, samostalno izlaže u Zagrebu, New Delhiju, Sao Paolu, Veneciji, Londonu, Beču, Ljubljani, Pečuhu, Splitu, Berlinu, Milanu, Bologni i Firenci.
1952. boravi u Indiji gdje se upoznaje s freskama Ajante i nastaje ciklus Motivi iz Indije. Stil je oštrije formirao za boravka u Indiji i nakon povratka.
U tom periodu je i začetak Samoborskog ciklusa (1938-1957), nestaje iluzija prostora, boja postaje čista i intenzivna, sve je skloniji apstraktnom izrazu.
Slijedi ciklus Plodovi zemlje (1957-1969), Anatomija prirode (1969-1971), te Tarski ciklus (1971-1992) kao vrhunac Pricina stvaralačkog rada.
Svoj opus slikar zaključuje Opatijskim kišobranima koje slika od 1991. godine. To su slike opustjelih ljetovališta, plaža izvan sezone, jarkih kromatskih obilježja.
Slikarov je to povratak lirskom klasičnom slikarstvu na kraju slikarskog i životnog puta.
1981. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
1988. postaje redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 
2002. doživio je ispunjenje velike želje - otvorenje Galerije Zlatko i Vesna Prica u Samoboru.
Umro je u Rijeci 7. ožujka 2003. godine.