Stranica je prilagođena vertikalnom prikazu. Okrenite vaš uređaj.

Galerija Mona Lisa logo

Vatroslav Kuliš 2022.

19.5. - 9.6.

 

Ovdje pogledajte izbor radova s izložbe a za više downloadajte katalog izložbe na slijedećem linku:

https://www.galerijamonalisa.hr/media/5mxefrzh/51_kulis_katalog.pdf 

 

KULIŠ: Majstor ekspresije koji prkosi klišejima

„Kada sam počeo slikati apstrakciju, kao da sam se opio svježeg zraka slikarstva. Vjerojatno se tako osjećaju djeca kada se valjaju po svježoj travi“. Tako mi je prije desetak godina opisao svoj umjetnički put Vatroslav Kuliš, jedan od naših najvažnijih slikara i predstavnika apstrakcije na suvremenoj sceni.

Unatoč svim mijenama u njegovim radovima, tijekom gotovo pedeset godina stvaralaštva, Kuliš je zadržao poziciju vodećeg majstora slikarskog zanata - nema kod njega traženja, oscilacija, boljeg ili lošijeg rada. Prepoznala je to odavno i publika, kao i kolekcionari - imati Kuliša na zidu, složit će se mnogi, stvar je prestiža, a radovi iz nekih njegovih ciklusa danas se rijetko mogu naći na tržištu i pravi su dragulji u zbirkama, ne samo muzejskim nego i privatnim. 

Stoga su izložbe poput ove u zagrebačkoj Galeriji Mona Lisa rijetka prilika da ljubitelji Kuliševe umjetnosti i unutar sfere tržišta, a ne samo u sklopu uobičajenih muzejskih prezentacija, dođu u dodir i s nekim njegovim djelima iz ranijih faza, poput onih iz kasnih 80-ih i iz 90-ih godina.  

Prvotno zamišljena kao nastavak na njegovu kritičku retrospektivu u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti prije dvije godine, no zbog pandemije odgođena, izložba u Galeriji Mona Lisa dočekala je konačno svoju realizaciju. Ovakve izložbe koje su inicijativa privatnih galerista, a koje donose pogled u opus jednog živućeg umjetnika, kao manji presjek nekih od najvažnijih perioda stvaranja s pomno odabranim djelima, posve su normalna praksa zadnjih godina u svijetu. Izložba je to koja, iako prodajna i znatno manjeg opsega, nastoji držati nivo s muzejskim institucijama u nastojanju da predstavi više različitih ciklusa i razdoblja jednog autora te bi trebala biti primjerom i drugim galerijama kao putokaz i jedan od načina kako potaknuti, nikad zaživjelo u punom smislu, domaće tržište umjetnina. Riječ je o svojevrsnoj retrospektivi u malom, koja nudi pogled u ključne Kuliševe cikluse (Valovi, Kornati, Kuti, Metamorfoze mora, Nizovi, Riffovi, Herbarium Pictorium i Centripetalne fuge).

Pa iako, kako sam priznaje, nakon Picassa i Pollocka teško je biti revolucionaran u slikarstvu, Kuliš je napravio, gledajući unatrag, što se jasno može pratiti i na izložbi u Galeriji Mona Lisa, možda ne revoluciju, ali svakako neizbrisiv trag i jedinstveno mjesto u hrvatskom slikarstvu. Prije svega, pronašao je vlastiti put, posegnuvši za stilom kakav su inaugurirali nekih od najvećih umjetnika poslije- ratnog razdoblja, što nije nimalo lako. Za ući u okršaj s najboljima treba velika hrabrost i još veći talent. Kuliš je uspio nametnuti se, postati prepoznatljiv, i ono što je najvažnije, trebamo priznati, da prije Kuliša nije postojao Kuliš.  

Kroz svaki od Kuliševih ciklusa otkrivali smo, naime, neku novu njegovu stranu, lice koje nismo poznavali. Njegova posebnost krije se u nijansama, u toj specifičnoj kuliševskoj kombinaciji boja i slikarskoj vještini, a najviše u činjenici da se uspio izboriti za vlastitu poziciju među najvećim hrvatskim koloristima i majstorima ekspresije i to u trenutku kad se činilo da više nitko ne može napraviti nešto novo i drugačije. Jer, kako konkurirati Murtiću, Šebalju, Kulmeru, Prici, čijim se izložbama divio svojedobno u Forumu i koje će ga zauvijek promijeniti kao umjetnika? Kako izaći iz njihove sjene i izbjeći usporedbe s kojima se neminovno suočava svaki apstraktni umjetnik ovog usmjerenja? 

E to je itekako znao i uspio Kuliš koji i danas nastavlja istraživati medij slikar- stva, bez velikih zaokreta i velikih revolucija, itekako svjestan da živi u vremenu u kojem više nema granica, nema krize slike te ne mora nužno tražiti nove načine izričaja da bi bio u trendu. I njemu je, kao uostalom mnogim njegovim kolegama, „klasičnim“ slikarima koji se ne odriču tradicionalnih tehnika i slikarskog platna, sve dopušteno. Pa i posezati za nasljeđem velikana apstrakcije na ovim prostorima ili nekim drugim, ali i za svojim vlastitim korijenima, uzorima, kopati po vlastitoj nutrini, biti i dopadljiv, zašto ne? 

Teško je zamisliti da je ovaj umjetnik, poznat po svojim velikim ekspresivnim platnima počeo svoju karijeru kao figurativni slikar. Ali možda ipak i nije jer, iza njegovih apstraktnih kompozicija krije se - jasno je, iako možda ne uvijek iz prve - predmetni svijet. Kuliševe apstrakcije imaju, naime, itekako uporište u stvarnosti, što ponekad ovaj slikar i posve jasno daje do znanja. U nekim se svojim radovima pa čak i čitavim ciklusima toliko približio figuraciji da ih teško možemo smatrati primjerima apstrakcije. Kuliš ne taji da figuraciju oduvijek istinski voli, iako kroz nju nije uspio, rekao je svojedobno, zadovoljiti u potpunosti svoju „divlju“ prirodu. 

Ipak, nikada je se nije posve odrekao. Štoviše, uspio je majstorski pronaći sretan spoj figuracije i apstrakcije, svojevrsni kompromis u nekim slikama: u selekciji Galerije Mona Lisa dominiraju tako radovi s motivima valova i vode – ciklusi Valovi, Riffovi i Metamorfoze mora - iz kojih se vidi da je dinamiku vode i morsku površinu Kuliš interpretirao još od početka 90-ih ispitujući mogućnosti svoje geste, ali i same slike, njezine površine, njezinih granica kao i mogućnosti boje.

Neke slike već iz naziva otkrivaju nadahnuće, ako ne i sam motiv (Ljubičasti vodeni brijeg, 1991., Rukopis vode, 1991., Trave, 1990.). Odskaču u tom smislu Nizovi, vrlo kompleksan i slojevit Kulišev ciklus i možda jedini u kojem nema baš nikakvih aluzija na viđeni motiv i gdje u prvi plan umjetnik stavlja boju i tvarnost slike.

U slikama iz ciklusa Metamorfoze mora iz 2000. godine motiv je već zadan i proizvod je tehnike, točnije fotografskog aparata. Kuliš je, naime, fotografije Damira Fabijanića s prikazom morske površine umnožio u sitotisku te preko njih slikao u svojoj gestualnoj maniri. U nekim je slučajevima pratio potezima motive s fotografije dajući u konačnici koloristički akcent čitavom prizoru. Fabijanićevi valovi u Kuliševoj imaginaciji viđeni su u različitom dobu dana što je dočarano izborom boje. Poput kakvog suvremenog impresionista Kuliš stvara ugođaj sutona, zore ili je usmjeren prema eksperimentiranju zadanom strukturom valova s fotografije koju suprotstavlja svojoj interpretaciji slikarske površine. 

Valoviti potezi kista i lučne forme u Riffovima aluzija su pak na vodeni mlaz, vodenu masu u pokretu. Igor Zidić govori o jednoj jedinoj formalnoj shemi tih slika: „to bi bilo neke vrste tlo, (podnica) nad kojim se dižu i nadvisuju, polukružne, lučne linije, izučene brzim i energičnim potezima različite širine bojina traga, različita pritiska kista, gustoće boje, zvučnosti, žestine pa se gornji pojas slike čini kao niz simultanih, kupolastih projekcija ili nacrta, jednih preko drugih, u živoj dinamici crteža, odnosno linija izvedenih bojom“. 

Naslov tog ciklusa ukazuje, međutim na dvoznačnost Kuliševe inspiracije. Riff je kratka glazbena ili ritmička fraza u kojoj se jednostavni melodijski motiv i ritam ponavljaju. Strasni roker, Kuliš je u tim slikama pronašao izraz za neke od njemu omiljenih glazbenih sekvenci.

A nakon ciklusa u kojima je prevladavalo veliko plavetnilo, Kuliš je u Herbari- umu pictoriumu napravio obrat prema slikarstvu u kojemu je, kako je rekao, progovorila njegova nježnija strana prirode. Radi se o slikama koje su stišane u emocijama, nerijetko pastelnih boja koje kompozicijski podsjećaju na bukete. Muzičkim rječnikom rečeno, reći će slikar, te su njegove slike balade.

U postav izložbe uključena je i Kuliševa recentna produkcija, slike iz ciklusa Centripetalne fuge koje je predstavljao u različitim prigodama zadnjih desetak godina. Ti radovi pokazatelj su njegove snage kao aktivnog umjetnika čija snaga ne jenjava s godinama. Štoviše kao umjetnik u punoj zrelosti i čovjek od akcije Kuliš u tim djelima daje svoj maksimum, udara potezima, bojom, kao nikada do sada. “Ako sam u jednom od zadnjih ciklusa otkrio svoju žensku, suptilnu stranu, onda sam sad pokazao svoju mušku, ovo su vrlo žestoke slike“, kaže slikar.

U ovom ciklusu Kuliš kombinira naoko nespojive stilske fragmente i pokušava ujediniti i harmonizirati različite sižee, a vezu s tradicijom naglašava citatima slikarstva 80-ih. Dojmom slike iz ove njegove serije podsjećaju na Neue Wilde (Nove divlje), grafitne umjetnike, ali i na Twomblyjevu poetiku (razlijevanje boje po platnu, velike kružne forme).

I u svojim recentnim djelima ostao je Kuliš, kako sam priznaje, u klasičnim koordinatama i okvirima suvremene umjetnosti i možda će neki reći da je staromodan u tom smislu, no on se ne buni protiv toga. I dalje stvara na tragu klasičnih slikarskih medija, ali pokušava komunicirati i s najnovijim plastičkim sadržajima i likovnim formama.

Danas, kada je umjetnost, kako smatra, previše otišla u „verbalnu pretjeranost“ i odmakla se od svoje srži te živi u negiranju same sebe on ostaje pri svom umjetničkom kredu prkoseći pritom svim klišejima. U stalnoj potrazi za ljepotom i savršenim skladom ponekad i nespojivog, ovaj vječni kolorist s godinama nije izgubio strast prema slikarstvu i to se itekako vidi. Njegova energija i snaga njegovog poteza bilo da se radi o ranim ili posve recentnim djelima, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. 

Romina Peritz, 2022.

Galerija