Stranica je prilagođena vertikalnom prikazu. Okrenite vaš uređaj.

Galerija Mona Lisa logo

Edo Murtić

EDO MURTIĆ  (Velika Pisanica, 1921. - Zagreb, 2005.)

Svojim slikarskim opusom i snažnom umjetničkom osobnosti obilježio je i formirao kulturni život Hrvatske i regije u drugoj polovici XX. stoljeća.
U Zagrebu je pohađao Akademiju likovnih umjetnosti, u Beogradu školu Petra Dobrovića.
Prvu samostalnu izložbu održao je u Zagrebu 1935. godine.
Za vrijeme II svjetskog rata opredijelio se za antifašistički pokret i vrijednosti koje je njegovao, te u svom umjetničkom kulturnom radu izražavao do kraja života.
Murtićevo rano figurativno slikarstvo zahvaljujući kontinuiranoj evoluciji nadahnutoj među ostalim studijskim putovanjima u Francusku, Italiju i SAD-e, te kontaktima s vodećim svjetskim poslijeratnim umjetnicima, postupno se transformiralo u osobenu varijaciju apstraktnog slikarstva ekspresivne geste, lirskog naboja te snažnog kolorizma. Svojim jedinstvenim i prepoznatljivim slikarskim stilom ostvario je jedan od najutjecajnijih opusa visokog modernizma u Jugoistočnoj Europi.
Njegove izložbe 1953. godine u Zagrebu i Beogradu među prvim su samostalnim izložbama koje su u socijalističkom svijetu prezentirale elemente apstraktne umjetnosti.
Edo Murtić ostvario je više od tri stotine samostalnih i isto toliko skupnih izložaba na svim kontinentima, uključujući i zapažene nastupe na Venecijanskom bijenalu.
Njegova su djela prisutna u većini reprezentativnih javnih i privatnih kolekcija diljem svijeta.
Uz bogati slikarski opus, Murtićevo stvaralaštvo uključuje izvedbu kazališnih scenografija, murala, mozaika, emajla, skulptura i keramike. Dobitnik je mnogih velikih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.

Živio je i radio u Zagrebu i Vrsaru.

Branko Franceschi

Uz 99godišnjicu rođenja organizirali smo veliku izložbu radova iz svih razdoblja Murtićeva stvaralaštva.
Izložba se može pogledati u Galeriji Mona Lisa s početkom 10.9.2020.
Ovdje možete pogledati izbor radova sa izložbe a katalog u pdf formatu skinite na ovom linku:
https://galerijamonalisa.hr/media/rfcnczg0/48_murtic_2020.pdf

O Murtiću su pisali:

...

Odgovoran si sebi i promjenjivim zakonima svoje umjetnosti. Nisi odgovoran prema trećim osobama. Ako su ti jadranska ljetna krstarenja ganula dušu, ako se oko ispunilo nezabo- ravnim vizurama, ako ti je ruka svo to vrijeme bilježila,zapisivala, crtala, umakala kist ili pero u more, vino ili boje, ako te vodio zanos i ako je u tome zanosu bilo čak i evokacija na davne dane - tvoja je dužnost da se tome odazoveš. Ne brini za ostale: oni su, ionako, samo promatrači.
Ne želim se zatvarati ni u jedan teoretski sistem, ni u kakvu dogmatsku tehniku izražavanja. Kao slikar želim reagirati na sve ono što me uzbuđuje, i želim pronaći uvijek nov izraz za nova uzbuđenja, za nove doživljaje. Ako je moje slikarstvo raznoliko, ne znači da nije moje.
Meni je strana apstrakcija u Mondrianovom smislu, ali koristim harmoniju muzikalnosti plohe i arhitekturne plohe. Ja sam vezan uz realne elemente i svoje slikarstvo smatram realističkim, jasno, u odnosu na novu realnost.
...

Edo Murtić.
Iz predgovora Igora Zidića izložbe u Galeriji Adris 2008.

...
Prošao je u vrijeme studija nekoliko etapa: učio je kod, možda, najboljih učitelja u Zagrebu.
U svakom slučaju, izbjegao je intimizam zagrebačke škole, a preskočio je i Cezannea i naše sezaniste: tako mu je slika, složena dometanjem površina i mrlja, ali ne i konstruirana, dobila jasnu zvučnost koja, doduše, nije fovistička, ali nije ni nabijevska.
Paleta mu je, u oštrini i smjelosti odnosa, zaista ostala u ranom razdoblju negdje na pola puta između Matissea i Bonnarda, ali nam se ipak čini da već neka djela “Zadarskog ciklusa” ukazuju na njujorški ciklus.
Sam je slikar jednom istaknuo: Ono što je među recima moje postimpresionističke faze izgledalo nečitko, to je u stvari bila moja tendencija prema “novoj realnosti”, prema neuobičajenoj kompoziciji, prema novim odnosima.
...

Grgo Gamulin, 1988.
Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća.

...
Na samom početku šezdesetih, dakle neposredno prije nego što dolaziš u Vrsar, nastaje jedan važan ciklus u tvome stvaralaštvu. To je Istarska zemlja.

Da. Ja sam, zapravo, tu nastavio raditi one pejzaže u kojima je dominirala crvena zemlja iz vremena mojih prvih dolazaka u Istru. Razlika je jedino u tome što me više nije zanimao, recimo tako, makro pejzaž, već mikro. Skoncentrirao sam se na detalj i istraživao sve kolorističke i strukturalne mogućnosti koje on pruža. Dakle, težište sam postavio na detalj....

To je vrijeme u kome Tvoje slikarstvo nosi obilježja enformela.

Upravo tako. Ja sam enformelu, bolje rečeno tehnici enformela, prilazio pažljivim promatranjem prirode, detalja prirode. Moj je enformel, dakle, proizišao iz istarskog pejzaža i crvene zemlje koja me osobito privlačila. Iznenadio sam se kada sam na izložbama vani nalazio stvari slične mojima, a za koje dotad nisam znao. Moja apstrakcija nije nastala iz glave, ona ima svoje vrlo precizne korijene: to je pejzaž u kojem sam boravio. Pejzaž me je uzbuđivao i izazivao i na različite sam ga načine želio istražiti: fotografirao sam ga, radio skice u kojima sam vjerno prenosio sve detalje koje sam vidio, ispitivao kolorističke odnose, razgrađivao sve to i stvarao nove cjeline. Meni je pejzaž bila potka iz koje sam stvarao.
...

Iz razgovora “Istra kao sudbina” Zvonka Makovića s Edom Murtićem, 1999.
Preuzeto iz monografije “Murtić - Istra”, 2000.

...
Murtićev stilski luk pokazuje iznenađujuću koherentnost. Već u najranijim pejzažima, u kojima je uspješno asimilirao najvrednija iskustva hrvatskog kolorizma četvrtog desetljeća, naslućuje se karakteristični snažni rukopis i bitan dio kromatskog registra koji će se kasnije samo pročišćavati i razvijati. Temeljni simboli i znakovi su se mijenjali, ali je svugdje gotovo ista svježina tona i neposrednost zamaha i dodira. Vještina i brzina slikareva izvođenja mogla je ponekog čak i ljutiti, no i to u potpunosti odgovara autorovom egzistencijalnom dinamizmu i posebnoj visokoj “zvučnosti” njegove umjetnosti.
...

Tonko Maroević, 1978.
Iz predgovora izložbe u Galeriji Forum.

...
Murtić se izražava likovnim jezikom u kojem se uspjeh apstrakt- nog perioda, jaka struktura i bogatstvo znakova stapaju sa snažnim oživljavanjem prirode koja se pojavljuje kao afirmacija života, života koji opstaje usprkos svemu. Murtićevo slikarstvo danas objedinjuje duge godine traženja i eksperimentiranja, karakteristike raznih perioda i načina slikanja. Slijedeći dos- ljedno svoje najskrovitije osjećaje u svojem je radu ujedinio dvije naoko oprečne slikarske manire ostvarivši tako ideal stvaralačke slobode kojemu je oduvijek težio.
...

Michael Gibson, 1989.
Iz predgovora monografije o Edi Murtiću.

...
Murtić raskošno bogatstvo krajolika upija čitavim svojim tijelom i sva uzbuđenja nastoji utisnuti u slike. Njemu su u prizoru što ga gleda podjednako tako važni mirisi raslinja kao i zvukovi. Sve je, svaki i najsitniji dio i osobina prostora, podjednako važno za buduću sliku. Slika kao da fermentira u zraku, u šumovima, baš kao i u dojmovima  što ih hvataju slikareve oči.  Opća slika Mediterana, izmrvljena u stotine i stotine fragmenata, našla je svoje najsigurnije mjesto na bliskom prostoru slikareva istarskog doma u Vrsaru.
Svu fascinaciju što ga je obuzimala u netom otkrivenom predjelu Murtić je sažeo na prostor svojeg vrta i prostor vrsarskog kamenoloma Montraker.
...

Zvonko Maković, 1999.
Iz teksta “Istarske teme Ede Murtića” objavljenog u knjizi “Murtić - Istra” 2000.

...
Od rane mladosti, kad je na zagrebačkoj likovnoj pozornici osvanuo kao “čudo od djeteta”, do kasnih dana kad nas je zapanjivao silovitom gestom (rukom!), što je ostavljala moćne tragove na golemim platnima, Edo Murtić nije prestajao biti enfant terrible hrvatskog slikarstva.
Svu svoju energiju - a bila je legendarna - cijeloga života, pa i ovoga prijepodneva, pretakao je u slike, ali ono što je u njih unosio kao da je otkidao od samoga sebe. Slika je bila čila, mlada i moćna; on sam bio je, sišavši na zemlju, umoran čovjek u godinama. Jesam li ikad vidio takvo što? Neću skrivati. Nisam. Hoću li to ikad više vidjeti? Teško! Metamorfoza veli- kog slikara u privatnu osobu, kojoj sam nazočio, bila je potresna. On, u taj tren, nije mogao izdržati usporedbu sa svojom moćnom slikom, ali je ta slika, razumije se, bila autentična paradigma Murtićeva, on sam. Dojmilo me se kako je snagu, koje više nije bilo na pretek, ulagao u sliku, ne štedeći je za život. Očito je da je i sam sliku doživljavao kao drugoga sebe. Pritom je neskrivena radost pred dovršenim djelom obasjala njegov umor i privela ga nekom skrivenom smislu; vidjelo se da se svjetlost, kojom je ispunio svoju sliku, vratila njemu samome: bio je ispunjen - star i mlad istodobno, slab i jak.
Bivao je Murtić sve energičniji, sve eksplozivniji i monumentalniji, trošeći se bez uzmaka, padajući, prosipao je oko sebe, i u zadnjim svojim djelima, svjetlost nade, primjereniju mladiću, nego starcu. Po čemu je bio i ostao jedinstvenom pojavom hrvatskog slikarstva XX. stoljeća.
...

Igor Zidić
prisustvovao je nastajanju velikog platna oko 2003.

Galerija