Stranica je prilagođena vertikalnom prikazu. Okrenite vaš uređaj.

AUTOBIOGRAFSKE NATUKNICE
- preuzeto iz kataloga izložbe

No dobro Martine… prije svega ja nisam ni bolji ni gori od drugih ljudi, ali sam drugačiji. Izuzetno sam dobro organiziran čovjek, kod mene nema praznog hoda ni radnim danom, ni kad je praznik, ni ljeti ni zimi. Naš narod bi rekao ni svetkom ni petkom i tako od studentskih dana do danas. Uspio sam da me to čime se bavim, briga za zdravlje žena, veseli i danas. Uz to i moj hobi, kolekcionarstvo, vrti se vrlo često oko motiva žene. A i to što me pitaš jesam li više znanstvenik, liječnik, akademik ili obiteljski čovjek… mislim da sam ja sve to zajedno. Ali na tvoje inzistiranje što mi je najdraže u mojoj znanstvenoj karijeri, sve te silne knjige, članstva u Akademijama, međunarodna priznanja... najdraži moj uspjeh su stručnjaci koje sam ostavio, izgradio kao nastavnik. Ja imam 22 profesora u svijetu. Moje geslo je, kao što kaže narodna: nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati. Ja sam možda emotivno najviše znanstvenik i unutar tog moram, praktički svakih nekoliko mjeseci sam sebe dokazivati, moram objavljivati u prestižnim časopisima… ali ono što je meni ljudski najbliže je tih mojih 22 profesora, svi redom poznati i priznati u svijetu, na rukovodećim mjestima, na serioznoj znanstvenoj sceni u Americi, Engleskoj, Švedskoj itd. Samo je jedan ostao u Zagrebu, profesor Ratko Matijević.
Teško mi je svrstat se samo u jednu kategoriju, ali ja sam, ipak, na koncu konca, primarno liječnik specijalista pa onda znanstvenik.
...

...

Imao sam krasno djetinjstvo, bilo nas je če- tvero djece, ja najstariji, dva brata i sestra, brat Mumo koji je umro, sestra Sabira živi u Crikvenici, najmlađi brat Sabahudin ostao je u rodnoj kući i sačuvao je jer je Kotor Varoš bio pod okupacijom Republike Srpske. Imao sam vrlo ugodno djetinjstvo, bio sam predan čitanju, štala pokraj kuće u kojoj smo imali konja i psa koje sam jako volio, a ta ljubav prema psima i konjima ostala je do danas.
Bio sam na neki način istaknuto dijete, imao sam sve petice, a moja učiteljica, Zagrepčanka Katica Novak, rekla bi mom ocu kad se raspitivao o meni u školi: „Gospodine Kurjak Vi se slobodno vratite kući jer je Vaš sin i naš i Vaš ponos“. Nismo bili ni bogata ni siromašna obitelj (otac je bio trgovac, mama kućanica), imali smo sve što nam je trebalo. Otac i ja smo bili strastveni dinamovci, a moja dva brata hajdukovci (moj brat i dan danas ima nadimak Bili).
Ali čitanje, čitanje, čitanje…
...

...
Pitaš me, Martine, sjećam li se prvog trenutka kad se u meni zapalila iskra ljubavi, strasti za umjetnost. Sjećam se, bilo je to ovako: bio sam klinac, mislim pri kraju osnovne škole i poslao sam svoju pjesmu“ Lipa“ u Plavi vjesnik. Javio mi se glavni urednik Pero Zlatar, želi objaviti pjesmu uz ilustracije mladog, kaže talentiranog slikara Mersada Berbera. Otišao sam do njega, upoznao ga, napravio je dvije slike. I slike i pjesma su objavljeni, Berber je slike poklonio meni (imam ih i danas), a prijateljstvo s Berberom bilo je i ostalo trajno. I do tada sam posjećivao izložbe, volio slike. Mislim da su te dvije slike u meni razbuktale strast i inficirale me kolekcionarstvom.
...

...

Susretao sam kraljeve, predsjednike, porađao kraljice, ali najvažniji, najljepši i najsnažniji u mom životu bili su susreti sa Svetim Ocem papom Ivanom Pavlom II. Evo kako je do toga došlo: Kod Iana Donalda dobro sam izučio zanat i donio ultrazvuk u Hrvatsku. Bilo je tu osporavanja, kritika, ali nakon prvih uspjeha kritičari su utihnuli.
Dolazi mi jednog dana pacijentica, vidimo na ultrazvuku blizance, jedan zdrav, drugi ima ogroman tumor. Izvodimo (jer je prerano za porod, 22 tjedna) prvi puta u svijetu operaciju u maternici. To je bio početak fetalne kirurgije. Operacija je uspjela, svjetska senzacija, svi mediji svijeta objavili (dečki su danas zdravi studenti prava). Nakon sedamnaest dana dolazi mladi svećenik s pozivom iz Vatikana, osobno od Svetog Oca, da ga posjetim s obitelji, na četiri dana. Smještaj kraljevski, razgovori o životu, o mom zahvatu za koji je bio izuzetno zainteresiran, etici (kaže: „imate moju podršku da spašavate tu nevinu dječicu, to je ravno onome što su naši sveci radili, vi ste tu između te nevine dječice i Svevišnjega, radite uvijek savjesno i etički, znanstveno. Sada vas ja blagoslivljam, svakako mi dođite sljedeće godine“). I došao sam i sljedeće tri godine družio se sa Svetim Ocem. Četvrte godine nas je pozvao (mene i dvjesto članova društva „Fetus kao pacijent“), održao nam dvadeset pet minutno predavanje o stavu crkve o zdravlju još nerođene djece, pri odlasku nas blagoslovio (op.a. nastaje stanka u intervjuu jer Asim plače). Petnaest dana iza toga Sveti Otac umire.
...

...

Motiv žene, uz krajolike, najčešće se javlja u djelima likovnih umjetnika, motiv žene, posebno majke, djevojke ili starice, naravno žensko tijelo kao akt oduvijek je pobuđivalo interes i umjetnika i gledatelja. Moja supruga i ja smo ginekolozi, poznajemo žensko tijelo, ponekad i dušu bolje nego one same pa je, čini mi se prirodno da u mojoj kolekciji, uz krajolike dominira motiv žene (u mom udžbeniku ginekologije i perinatologije na naslovnici su tri žene: prva prekrasna Berberova djevojka, zatim Stančićeva majka i dijete te Bukovčeva starica).
Zato mi se evo upravo ostvaruje san. Uvijek sam želio pokazati svijetu dio svoje zbirke koji se odnosi na motiv žene u djelima hrvatskih umjetnika. Taj mi se san, moj životni san, eto upravo ostvaruje zahvaljujući Galeriji Mona Lisa, zapravo mladom gospodinu Martinu koji se prihvatio tog pothvata napraviti izložbu s tom temom. Svakako će zauzeti mjesto u mojoj autobiografiji. Zahvaljujem!